Slušam jutros na radiju preeedobru pjesmu Time of my life i razmišljam o tim vremenima, kada je muzika imala smisao i kada su pjesme nastajale sa dušom, srcem, smislom - a boga mi - imale i savršen kvalitet. Pitam se koja bi se pjesma iz "današnjih" dana mogla slušati za 30-tak godina?! I dolazim do zaključka da će se prije opet slušati "Time of my life", nego bilo šta iz 2017/2018. Gde smo zabrljali... ?!
Zabrljali smo u tome da je sve postalo instant, a emocije smo gurnuli negdje sa strane. "Brale, bitna je prodaja, nije bitna emocija". E pa bitna je! Vjerujte mi, samo je emocija ta koja stvara kvalitet, čime god da se bavite na ovome svijetu. U protivnom rizukujemo da u periodu od sredine devedesetih, do danas - ostane jedna velika kulturna rupa, bez ičega što bi se moglo šlušati ili čitati generacijama poslije.
Pjesmu prekidaju vijesti. Iskreno, nemam pojma koja je radio stanica u pitanju - a to mi nije ni bitno. Bitna mi je muzika koja me zadrži ili ne kada "listam kanale". Elem... vijesti su svugdje iste... sa svakim vijestima mi se okreće želudac, skačem sa stolice, pomjeram se sa mjesta i najzad - gasim radio. Slušajući vijesti, dolazim do zaključka da se one prave sa ciljem prestravljivanja širokih narodnih masa i ništa drugo. A dan vam je potpuno isti, slušajući ih ili ne.
Vijesti su nekada bile informativnog karaktera - da znamo šta se dešava ili ne u našoj mikro zajednici, a ne da znamo da li je neko nekoga izbo nožem na Novom Zelandu i slično.
U vrijeme hiperprodukcije informacija, sebi ne možete dozvoli taj luksuz da svoj mozak silujete sa takvim informacijama. Ugasite bilo šta što u vama izaziva prevrtanje želuca. Vjerujte mi.
Uključite muziku koju volite i uživajte.
Comments
Post a Comment