Poklanjajući nekome knjigu, poklanjate mu dio sebe – svog ukusa, svojih emocija, svog načina razmišljanja. Ne bih umanjivala ni važnost posvete – tog bezvremenskog traga misli, emocije i duše. Uvijek mi je bilo fascinnatno koliko rukopis nadživi i samog čovjeka. Posvete, pisma, čestitke... pjesme, knjige… Nedavno sam na poklon dobila knjigu, autora Vojislava (Vokija) Kostića. Ne bih mogla reći da se radi samo o knjizi recepata – već o jednom finom, sažetom i simpatičnom putovanju kroz različite priče i spremanje hrane. Voki je bio prije svega naš poznati kompozitor, čija muzika nas je pratila kroz filmove „Ko to tamo peva“ ili kroz seriju „Bolji život“ i kroz mnoge druge domaće filmove i serije. Takođe je bio i kuhar i pisac. U neku ruku, Voki je radio sve ono što je volio i maksimalno je uživao u tome. Recepti su kratki i precizni, tako da sam odmah krenula u novi svijet stvaranja. Prvi recept koji sam isprobala bili su „Torinski uštipci od mesa“ sa sljedećim sastojcima: 300
"Mi samo surfujemo na valovima spleta okolnosti." Rambo Amadeus