U jednoj knjizi, čitav je svijet (zašto poklanjati knjige)

Poklanjajući nekome knjigu, poklanjate mu dio sebe – svog ukusa, svojih emocija, svog načina razmišljanja. Ne bih umanjivala ni važnost posvete – tog bezvremenskog traga misli, emocije i duše. Uvijek mi je bilo fascinnatno koliko rukopis nadživi i samog čovjeka. Posvete, pisma, čestitke... pjesme, knjige…

Nedavno sam na poklon dobila knjigu, autora Vojislava (Vokija) Kostića. Ne bih mogla reći da se radi samo o knjizi recepata – već o jednom finom, sažetom i simpatičnom putovanju kroz različite priče i spremanje hrane. Voki je bio prije svega naš poznati kompozitor, čija muzika nas je pratila kroz filmove „Ko to tamo peva“ ili kroz seriju „Bolji život“ i kroz mnoge druge domaće filmove i serije. Takođe je bio i kuhar i pisac. U neku ruku, Voki je radio sve ono što je volio i maksimalno je uživao u tome.

Recepti su kratki i precizni, tako da sam odmah krenula u novi svijet stvaranja. Prvi recept koji sam isprobala bili su „Torinski uštipci od mesa“ sa sljedećim sastojcima: 300 g junećeg mljevenog mesa; 3 kašike brašna; 3 jajeta; 3 kašike ulja; 0,6 dcl vode; ½ kašičice praška za pecivo; crni luk i začini; ulje za prženje. Sve sastojke sam umutila mikserom i vadila kašikom kao za manje uštipke. Recept ne može biti ni kraći ni precizniji. Sudeći prema prema ukusu, gospodin Voki je sigurno bio hedonista u pravom smislu te riječi.

Knjiga mi je stigla od ljudi koji biju jednu svoju veliku životnu bitku. Žive tiho i neprimjetno, sa skormnom primanjima. Bore se na sebi znan način. Moja lijepa riječ i po neki lijep gest upućen njima, pored svih životnih izazova, probudio je u njima osjećaj zahvalnosti i na poklon mi je stigla knjiga. I u knjizi čitav jedan novi svijet. Oni, za koje se pitam kako i od čega uopšte žive, koji realno – nemaju… a opet – imaju sve…

Skoro svim mojim prijteljima sam nekom prilikom  poklonila bar po jednu knjigu. Mislila sam – nek im se nađe. Znam da će je jednom uzeti u ruke i pročitati sve one lijepe misli koje su i na mene ostavile trag. Na moju veliku radost – ne samo da ih pročitaju, već ih i proslijede svojim prijateljima. Nevidljiva emocija ide od čovjeka do čovjeka, uljepšavajući im dan, šireći im vidike i čineći ih boljim ljudima.